Read Tišine by Meša Selimović Online

tiine

Prvi roman Meše Selimovića „Tišine” objavljen je 1961. godine i opisuje začuđenost melanholika i tragača za istinom. Skladne kompozicije, meditativnih detalja, kao malih sugestivnih celina, znalački ukomponovanih sa dijaloškim partijama, ovaj roman proširuje metaforu tišine sve do granica tragike ljudske egzistencije....

Title : Tišine
Author :
Rating :
ISBN : 9788687019393
Format Type : Paperback
Number of Pages : 594 Pages
Status : Available For Download
Last checked : 21 Minutes ago!

Tišine Reviews

  • Ena Hasečić
    2019-03-20 15:45

    Prvi roman Meše Selimovića iz 1961. godine. On prati događaje u životu neimenovanog junaka nakon povratka iz rata. Pisan je u formi dnevnika, vremenski obuhvata 3 mjeseca i njegov odnos sa okolinom, ponajviše sa ženama.

  • Meseceva
    2019-03-15 19:28

    Privilegija je čitati kad delo potiče od Selimovića. Za taj put valja se opremiti i hrabrošću, jer ostaviće vas nezaštićene, ogoljene do kostiju i same, ali i čudno pomirene sa svetom pred uverljivošću i gorko-slatkim istinama u pročitanom. Prvi roman, ali zrelog izraza, nenametljiva, a snažna priča sa vrlo dobro profilisanim likovima. Sve osim petice za Tišine bilo bi čisto svetogrđe.

  • Jelena Jovanovic
    2019-03-14 20:25

    Ponekad, dok prepričavam dragim ljudima šta mi se dogodilo, osetim da sam upotrebila puno reči, ali da i dalje nisam dovoljno dobro dočarala šta sam želela.Meša upotrebi trećinu mojih reči i potpunom haosu da smisao :).U svoj konfuziji koju je uneo u glavnog lika, ja sam videla ogromnu količinu logike i uspela sam da prepoznam pokoju svoju manu i pokoju svoju vrednost.Prva knjiga za koju ću, bar neko vreme, bez previše razmišljanja moći da kažem: "Da, ta mi je omiljena".

  • Muaz
    2019-03-10 14:30

    „a svijet je zatvoren i otkriva se tek kad u đemo u igru, kad ostvarujemo mogućnosti.“, tišina;„I toliko smo prirodno sebeljubivi da nam izgleda normalna svaka pohvala. Rijetko će nas koja iznenaditi.“, tišina;„Junaštvo nije ljudski poziv, već nevolja. Ali nam ponekad ništa drugo ne preostaje ako hoćemo da ostanemo pošteni ...“, tišina;„U ljubavi, ne pomaŽu ubjeđivanja.“, tišina;„Za oduševljenje je potrebna pomoć i podrška, za slabost je dovoljno osjećanje napuštenosti, a ono je češće nego sigurnost.“, tišina;„šta bi bilo s nama kad svoju krivicu ne bismo mogli da pri pišemo drugome?“, tišina;Meša Selmović, Tišine. Meša Selimović „o strašnoj tišini koja nastaje između onoga što se završilo i onoga što nije počelo, o svačijoj želji da sačuva svijetle trenutke stvarajući od njih.“

  • Draganf
    2019-03-21 14:42

    Selimović prepoznatljiv, kao i obično. Njegovo prvo značajnije delo, prepuno motiva koji krase kasnije stvaralaštvo, ima najviše sličnosti sa "Tvrđavom". Zapravo, čini mi se da je ovaj roman uvertira za dva velika ostvarenja koja tek slede. Usporen, pomalo trom i sumoran, savršeno odgovara naslovu.

  • Dženan Mušanović
    2019-03-16 14:53

    Kad god pišem o velikom Selimoviću, biram riječi kojima ću iskazati vlastiti doživljaj knjige.Toliko puta se kroz ovaj roman provlači sama riječ tišina da naprosto obuzme osjećaje i kompletnim bićem tonete u neku unutarnju tišinu koja je potrebno i za samo iščitavanje ovog, u neku ruku, romana toka svijesti. Narativi odlično ispripovijedani, dijalozi i sumnje neimenovanog protagoniste su oni koji su odvajkada u svakome insanu, no prvenstveni i primordijalni problem njegova povratka u život, iz ničega u nešto, je post-ratni sindrom, traume rata koje on sa sobom nosi.I za kraj... Njegov citat rasprostranjen na svim mrežama korišten u pogrešnim konotacijama i kontekstima:Ponekad volimo čuti i ono što znamo.Da ne kažem da je ovo samo preludij za Maglu i mjesečinu, za Tvrđavu, Derviša...

  • John Farebrother
    2019-03-11 13:44

    A great novel about PTSD, from a Muslim Partisan from Tuzla. As such, he knows what he's talking about. The novel charts a demobbed Partisan's efforts to find his way in civilian life, learning how to have normal relationships and spend his time doing normal things, such as holding down a job. It culminates with him facing the greatest challenge of all, revisiting the scene of the greatest trauma he experienced during the war. Written at a time before PTSD was understood by the scientific community, the author shows that it was well understood by those who suffered from it long ago.

  • Mehmed Seferović
    2019-02-23 17:31

    "Ništa ne ide kako treba. Zašto? Gdje je uzrok? U meni? U drugima? U zvijezdama? Nije u meni. Povrijeđen sam, ali drugi bi to mogli lako da otklone, samo nikako ukazivanjem na moju krivicu i greške. Ne podnosim savjete ni prijekore, odavno ne nosim kratke pantalone, a učiteljski prut nikad nisam volio. Znam u čemu sam rđav, ali neka mi ne poturaju pod nos moju ružnu sliku, učiniću sve da bude još ružnija, iz potrebe da budem gori kad neće da budem ono što mogu."

  • Mike
    2019-02-24 15:43

    I didn't like this as well as Selimović's later book, Magla i mjesečina but still feel it's an astute work and necessary for anyone seriously interested in Selimović's writing and the sociopolitical situation of his age in the Yugoslav states.

  • Suada
    2019-03-03 19:40

    Čini mi se da sam povratak uvijek ovako zamišljao: prostrano nebo bez prijetnje, sunce što rađa boje, pomalo tupo osjećanje sreće bez iščekivanja. I vedra lica oko mene. Ljudi su zaista vedri. Gledaju niske muljevite obale obrasle šibljem ili mutnu vodu rijeke, dovikuju se s onima na gotovo potonulim pristaništima kad brod pristane u nekom malom mjestu, i smiješe se zadovoljni zbog nečega. Ili ja želim da tako bude.Boli me glava od pića i noga zbog gelera. Za glavobolju sam ja kriv, za geler na nozi nisam: dobio sam ga u borbi za promjenu svijeta. Glavobolju sam dobio želeći da sa sviejtom uspostavim prisnost. Sad mislim kako je možda lakše mijenjati svijet nego s njim postati prisan.Ljudi nisu glupi da ne bi vidjeli kako je teško pomiriti svijet i sebe, ni dovoljno pametni da to ne pokušavaju, i stiču iskustva uviđajući da je svijet tajanstvo. Puno joj je grlo smijeha, ima ga napretek, visi joj s usana, presipa se, zvoni njima kao na uzbunu protiv zle volje. Ništa joj ne moženi kratak trenutak tuge, tanka sijenka, što brzo prolazi, nema na čemu da se zaustavi, nije hrapava, nije ranjava, nema ožiljaka, ne misli šta joj je život dao,a šta oduzeo, ne razmišlja da li ima razloga za veselost: vesela je. To je dar, kao i svaki drugi, nije njena zasluga što ga ima, već što ga ne krije. Smijeh joj ne trađi razlog izvan sebe, n u njoj vri, i brizga, prirodan kao gejzir, neodoljiv, čist, ne opominje, ne upozorava, nije opterećen ruganjem, ni željom da se čuje, ni prazninom, ima svoju boju i zvuk, i širinu i neki naročiti smisao, liči pomalo na blagotvornu mudrost pretvorenu alhemijom njene nezlobive vedrine u lakoću što oslobađa.- Ne bojim se ljubavi. Bojim se rizika. I zavisnosti. I mogućeg bola. Podržavam u sebi spremnost na odstupanje. Da ne bude gore. Umrle su djetinje godine sijeta. Treba ih nekako vratiti.

  • Mirnes
    2019-03-19 19:54

    https://www.goodreads.com/book/show/8...

  • Booklover
    2019-03-20 20:37

    Very moving book expressing the deepest and most quiet of thoughts and feelings we can experience. Wise, intelligent and heartbreaking.